Po prvi put za ovih par zadnjih godina, nije bilo zagušljive prostorije pune pijaniih ljudi. Nije bilo muzike u pozadini koja odbrojava 10 sekundi do ponoći. Nije bilo plesanja, alkohola i hrpe neznanaca.
Ali znate šta? Bilo je prelepo. Bilo je najlepše do sada.
Zagušljivu prostoriju zamenili smo sa četiri zida pune vazduha koji miriše na ljubav. Nije bilo hrpe ljude, bili smo samo nas dvoje. Daleko od svih. Svoji na svome. I ne pamtim kada sam u životu bila tako srećna. Najlepši način da se završi stara, i još lepši način da se uđe u novu.
Kada u prohladnoj sobi legnem uz njega, zaboravim na sve što je bilo i sve što će da bude. Postoji samo taj trenutak. Trenutak kada molim Bogove da vreme zaustave. Da se zamrzne i da nikada ne moram da idem iz tog toplog naručja. Pa me šćućuri uz sebe i zažmuri, a ja trepćem i gledam ga. Pa po sto puta kroz osmeh kaže ”prestani da trepćeš” ili ”ma prestani, golicaš me trepavicama”. A ja neću. Gledam ga. Onako pospanog i najlepšeg.
A onih sat i po dok smo čekali ponoć, kao da sam operisala usne da one uvek budu izvijene u širok osmeh. Toliko smo se glupirali, koškali, pevali, i nije bilo kraja osmesima. I Boga mi, tako jake leptiriće nikada nisam osetila. Tako mnogo me nikada nije zasmejavao. I to je ljubav. I romantičnost kakvu sam oduvek želela.
A onda najdraži poljubac u ponoć. Tako opojan i jak, a istovremeno i najnežniji. Baš kakav je on. Poljubi, pa me uguši u zagrljaju, pa mi utisne poljupce po licu i obraščićima, pa opet sve u krug. Ne kažu džaba da je taj najposebniji.
Hvala za paketić.
Hvala Maci za knjgu.
Hvala što si me usrećio poklonima za koje znaš da su mi omiljeni.
Hvala za svaki poljubac koji si mi utisnuo sinoć.
Hvala za svaki nežan pogled koji si mi posvetio.
Hvala za pažnju i nežnost.
Hvala za osećaje koji si pružio i za tako divan početak godine.
[IMG]http://i59.tinypic.com/hx27w9.png[/IMG]
Volim te.